Arhitektica Zoja Dumengjić - Zrinka Barišić Marenić

U suradnji arhitektonskog fakulteta u zagrebu i upi2m books objavljena je monografija posvecena djelovanju arhitektice zoje dumengjic, istaknute protagonistice moderne arhitekture koja je djelovala u hrvatskoj tijekom sredisnjih pedeset godina dvadesetog stoljeca. Zoja dumengjic (odessa, rusko carstvo, 1904. Zagreb, 2000. ) arhitektica je izuzetnog stvaralackog opusa kojim je ostvarila izniman doprinos hrvatskoj modernoj arhitekturi 20. Stoljeca. Osobitost njezina djela prepoznata je jos tijekom arhitekticina zivota, kada je djelo u cijelosti okrunjeno dvjema najznacajnijim strukovnim nagradama za zivotno djelo godine 1975. Nagrada viktor kovacic udruzenja hrvatskih arhitekata te 1995. Godine nagrada vladimir nazor sabora republike hrvatske za podrucje arhitekture. Monografija o jednom od najcjelovitijih opusa hrvatske moderne arhitekture strucnoj i siroj javnosti predstavlja dosad neistrazeni i nepoznati arhitektonski prosede arhitektice zoje dumengjic. Prva je strucna iskustva stjecala u zagrebackom atelieru ignjata fischera (1928. -1930. ), a potom djeluje kao projektantica skole narodnog zdravlja, u okviru koje profilira svoj doprinos na izgradnji manjih zdravstvenih ustanova i skola za medicinsko osoblje. Paralelno surauje s kolegom zvonimirom vrkljanom i suprugom selimirom na brojnim natjecajima na kojima polucuje niz istaknutih nagrada. Sklopovi opcih bolnica u splitu i karlovcu, te ciklus domova zdravlja u zagrebu, omisu, kutini i plocama antologijska su ostvarenja hrvatske moderne arhitekture.

Predstavljajuci stvaralacki rad zoje dumengjic u kontekstu hrvatske moderne arhitekture, kristalizira se njezin doprinos i specificnost autorskog prosedea koji na temelju izuzetne rigidnosti i analiticnosti postavki svakog zadatka, integrira konstruktivnost i avangardnost kolege ernesta weissmanna, a s druge strane realitet i promisljenost izvedbe kolege zvonimira vrkljana. Projektantski prosede arhitektice zoje dumengjic zacrtan tijekom tridesetih godina 20. St. , cvrsto temeljen na nacelima moderne arhitekture, kulminirao je nakon drugog svjetskog rata samosvojnim arhitektonskim izrazom, specificnim promisljanjem prostora i funkcionalno-konstruktivnim rjesenjima, te je na osobit nacin oplemenio hrvatsku graditeljsku bastinu.