Privatno pravo Europske unije - opći dio - Tatjana Josipović

Iz Predgovora

Europska unija svojim građanima nudi područje slobode, sigurnosti i pravde na kojem je, bez unutarnjih granica, osigurano slobodno kretanje osoba (čl. 3/2. Ugovora o Europskoj uniji). Ciljevi Europske unije usmjereni su na to da se građanima Unije osigura poštovanje ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine prava i poštovanja ljudskih prava, socijalna pravda i ravnopravnost, da se uspostavi konkurentno tržišno gospodarstvo, puna zaposlenost i društveni napredak (čl. 2. Ugovora o Europskoj uniji). Zbog toga je Europska unija poseban pravni poredak međunarodnog prava čiji su subjekti, uz države članice, i njihovi državljani. Pravo Unije državama članicama i institucijama Unije propisuje različite obveze. Uz to, neovisno o zakonodavstvu država članica, propisuje obveze i za pojedince, ali im priznaje i različita subjektivna prava. Pojedinačna subjektivna prava ne nastaju samo kad je to izričito propisano pravom Unije nego i na temelju obveza koje pravo Unije na jasno određen način postavlja pojedincima, državama članicama i institucijama Unije (presuda Suda Europske unije od 5. veljače 1963., Van Gend en Loos, C-26/62). Pravo Unije priznaje pojedincima subjektivna prava i u privatnopravnim, horizontalnim pravnim odnosima.

Odredbe koje uređuju privatnopravne odnose poseban su segment prava Europske unije koji se naziva privatnim pravom Europske unije. Riječ je o segmentu prava EU-a koji obuhvaća različite materijalne, procesne i kolizijske odredbe primarnog i sekundarnog prava Unije koje se primjenjuju u privatnopravnim odnosima. Kao dio europske pravne stečevine privatno pravo EU-a poseban je i autonoman sustav pravnih normi koji postoji paralelno i odvojeno od privatnopravnih poredaka država članica. Privatno pravo EU-a od privatnopravnih poredaka država članica razlikuje se po svojim pravnim izvorima, konceptu, funkcijama, načelima, karakteristikama, standardima zaštite subjektivnih privatnih prava. Ono svoju obvezujuću snagu temelji isključivo na primarnom i sekundarnom pravu EU-a. Uz zajednički europski izvor, odredbe privatnog prava EU-a povezuje i njihova zajednička svrha. Ona je određena ciljevima i politikama Unije za čije je ostvarivanje potrebno da se vrijednosti na kojima se temelji Unija ostvaruju i u privatnopravnim odnosima. U tom smislu privatno pravo EU-a ima posebno važnu ulogu za uspostavu unutarnjeg tržišta, socijalnog tržišnog gospodarstva i područja slobode, sigurnosti i pravde bez unutarnjih granica. Zato je i razvoj privatnog prava Unije uvijek funkcionalno usmjeren i ovisan o različitim politikama i ciljevima Unije.

Privatno pravo EU-a nema, međutim, sadržaj i strukturu koji su uobičajeni za privatno pravo država članica. Za privatno pravo EU-a karakteristični su fragmentarnost, segmentiranost, specijaliziranost i sektorski pristup pri pravnom uređenju pojedinih privatnopravnih područja. Među pojedinim privatnopravnim područjima uređenim pravom Unije ipak postoje vrlo čvrste poveznice kao što su zaštita u privatnopravnim odnosima onih vrijednosti na kojima se temelji Unija, zaštita temeljnih prava, jednaki standardi efikasne zaštite i provedbe subjektivnih privatnih prava priznatih pravom Unije. S druge strane, i odnos privatnopravne komponente prava Unije prema njegovoj javnopravnoj komponenti drugačiji je nego u nacionalnim pravnim porecima. U pravu Unije njegova javnopravna i privatnopravna komponenta vrlo se često isprepliću. U nekim se segmentima prava Unije više i ne može prepoznati tradicionalna podjela između privatnih i javnih odredbi. Pojedine javnopravne odredbe prava Unije nekad se izravno primjenjuju i u privatnopravnim odnosima kako bi se i u odnosima među ravnopravnim pojedincima osiguralo ostvarivanje ciljeva Unije i zaštita vrijednosti na kojima se ona temelji. Osim toga, u privatnom pravu EU-a privatnopravni odnosi vrlo su često uređeni kogentnim odredbama. U usporedbi s nacionalnim privatnopravnim porecima, u puno je većoj mjeri ograničena privatna autonomija pojedinaca. U privatnom pravu EU-a uređenje privatnopravnih odnosa rezultat je balansiranja između privatnih interesa pojedinaca i javnih interesa Unije, između ostvarivanja tržišnih sloboda i zaštite temeljnih prava, između ovlasti Unije da usklađuje privatno pravo i ovlasti država članica da suvereno uređuju svoje privatnopravne poretke. Sve je to u konačnici utjecalo na to da se u privatnom pravu EU-a razvio autonomni europski koncept uređenja privatnopravnih odnosa i privatne autonomije. Njega karakteriziraju posebna terminologija i sadržaj, kao i posebni ciljevi koji se ostvaruju uređenjem privatnopravnih odnosa u pravu Unije. U privatnom pravu EU-a pojedincima se priznaju nova subjektivna privatna prava koja postoje i ostvaruju se paralelno sa subjektivnim privatnim pravima priznatim nacionalnim privatnim pravom. Za njihovu zaštitu uređuju se posebna pravna sredstva te se definiraju europski standardi njihove zaštite. U privatnom pravu EU-a zastupljen je specifičan europski koncept privatne autonomije prilagođen ciljevima Europske unije. Tradicionalna načela privatnog prava kao što su načelo privatne autonomije i slobode ugovaranja u privatnom pravu EU-a uređuju se na drugačiji način nego u nacionalnim pravima. Razlog je potreba da se i u privatnopravnim odnosima osigura uravnotežena zaštita pojedinačnih subjektivnih prava u odnosu na ostvarivanje ciljeva Unije.

Ova knjiga govori o uređenju privatnog prava Europske unije koje je zajedničko za sva privatnopravna područja uređena pravom Unije. Posebna poglavlja posvećena su pravnim izvorima privatnog prava EU-a, obilježjima, načelima i tumačenju privatnog prava EU-a, primjeni prava Unije u privatnopravnim odnosima, zaštiti subjektivnih privatnih prava, te usklađivanju privatnog prava država članica. Analiza općeg dijela privatnog prava EU-a polazi od toga da je njegova funkcija sukladno ciljevima Unije osigurati ostvarivanje privatne autonomije i efikasnu zaštitu pojedinačnih subjektivnih prava u privatnopravnim odnosima važnim za funkcioniranje unutarnjeg tržišta i ostvarivanje područja slobode, sigurnosti i pravde. U središtu istraživanja jest položaj pojedinca kao nositelja subjektivnih privatnih prava dodijeljenih pravom Unije, posebno u pogledu stjecanja i zaštite subjektivnih privatnih prava pred Sudom Europske unije i sudovima država članica. Pravila i načela koja u privatnom pravu EU-a uređuju stjecanje i zaštitu subjektivnih privatnih prava pokazuju da pravni poredak Unije pojedince smatra iznimno važnim čimbenikom za provedbu prava Unije pred nacionalnim sudovima. Ostvarujući i štiteći svoja subjektivna privatna prava dodijeljena pravom Unije, pojedinci ujedno osiguravaju i tzv. privatnu provedbu prava Unije. Time se i privatnopravnim odnosima ostvaruju i ciljevi Unije. Zato je u ovoj knjizi posebna pozornost posvećena utjecaju izravne primjene i izravnih učinaka prava Unije na privatnopravne odnose, na stjecanje i zaštitu subjektivnih prava. Riječ je o specifičnom konceptu stjecanja subjektivnih privatnih prava koji ne postoji u nacionalnim privatnopravnim porecima i koji, uz poznavanje pojedinih odredbi primarnog i sekundarnog privatnog prava Unije, zahtijeva i poznavanje presuda Suda Europske unije. Prije svega, to se odnosi na presude u kojima je Sud tumačio pojedina načela prava Unije na kojima se temelji stjecanje subjektivnih privatnih prava i njihova efikasna zaštita pred nacionalnim sudovima. U knjizi se pri razmatranju pojedinih odredbi privatnog prava EU-a upućuje i na relevantnu sudsku praksu Suda Europske unije u kojoj se tumači pravo Unije i njegova primjena u privatnopravnim odnosima. Iz sudske prakse Suda Europske unije proizlazi da su za stjecanje subjektivnih privatnih prava dodijeljenih pravom Unije i za njihovu efikasnu zaštitu od posebne važnosti učinci koje na privatnopravne odnose imaju i brojne druge odredbe prava Unije koje se izravno i ne odnose na uređenje privatnopravnih odnosa (npr. primarnog prava o tržišnim slobodama, zabrani diskriminacije, zaštiti temeljnih prava i dr.).

Cilj ove knjige bio je ukazati na kompleksnost uređenja privatnopravnih odnosa u pravu Unije i pružiti novi pogled na pravo Unije kroz prizmu pojedinca i zaštite njegovih privatnih interesa proizašlih iz subjektivnih privatnih prava. Privatnopravna sastavnica prava Unije ne može se svesti samo na odredbe primarnog i sekundarnog prava Unije, direktive i uredbe, koje izričito uređuju pojedine privatnopravne odnose. Na položaj pojedinca pri ostvarivanju i zaštiti subjektivnih privatnih prava utječu i brojne druge odredbe prava Unije, ciljevi Unije, temeljna prava i vrijednosti koje se štite u Europskoj uniji, sudska praksa Suda Europske unije i sudska praksa nacionalnih sudova. S druge strane, ni nacionalno privatno pravo više se ne može primjenjivati i tumačiti neovisno o odredbi privatnog prava Europske unije. Sadržaj, struktura i vrijednosti koje se štite nacionalnim privatnim pravom sve su više determinirani dinamičnim i funkcionalno usmjerenim razvojem privatnog prava EU-a. Bilo bi korisno da se o svim navedenim elementima vodi računa prilikom izučavanja i komentiranja privatnopravnih odredbi prava Unije, usklađivanja nacionalnog privatnog prava, njegove primjene i tumačenja sukladno pravu Unije, kao i prilikom pružanja sudske zaštite subjektivnim privatnim pravima pred nacionalnim sudovima. Nadam se da će ova knjiga pomoći onima koji se odluče za takav pristup proučavanju privatnog prava Unije i hrvatskog privatnog prava.

Autorica