Na globalnom planu, u proteklih petnaest godina radiokomunikacije doživjele su neviđen razvoj javnih mobilnih sistema (2G i 3G), privatnih mobilnih sistema (TETRA), navigacionih sistema (GPS, GLONASS, GALILEO), bežinih širokopojasnih pristupnih sistema (WiMAX) i digitalnih radio- i TV-difuznih sistema (DRM, DAB i DVB).

Pomenuti radio-sistemi značajno su uticali i nastavljaju da utiču na svakodnevni život pojedinca, ali su i bitno ubrzali teorijski, praktični i tehnološki razvoj radiotehničkih sklopova i arhitektura.

Ostvaruje se, ne tako davno proklamovani cilj, da bežina veza treba da je raspoloživa svugdje i u svakom trenutku. Sada se tome dodaje i zahtjev da kapacitet bežinog kanala treba da bude komparativan sa kapacitetom fiksne telekomunikacione infrastrukture.

S tim u vezi, aktuelni istraživački fokus u ovoj oblasti bitno je promijenjen u odnosu na onaj od prije petnaest godina – usmjeren je na multimedijalne (na primer, 3D film, daljinski medicinski servis, itd.) i multi-standardne bežine primopredajnike velikog kapaciteta (reda 100Mb/s)1.

Naravno, to nameće specifične zahtjeve za primopredajnike, u koncepcijskom i u tehnološkom pogledu. U ovom kontekstu, u hodu, uspostavljaju se novi standardi u obrazovanju budućih projektanta radio-uređaja.